Upomoć! Moje dijete ide na prvi sat plivanja, ali gradonačelnik to ne razumije!

Omiljena tema na igralištu ispred škole: „Moje dijete tek je počelo, a već je na prvom satu jako puno naučilo.“ „Moje dijete već je prešlo u sljedeću skupinu.“ „Mome djetetu bilo je jako uzbudljivo, ali učiteljica je to sjajno odradila i vratilo se kući nasmijano.“ „Moje dijete sudjelovalo je cijeli sat s osmijehom na licu.“

To su uobičajeni razgovori među roditeljima kad je riječ o satu plivanja. To je proces kroz koji prolaze i roditelji i djeca i u kojem se javlja djetetov ponos. „Vidi, mama, što sam napravio!“ ili „Gledaj, tata, prešao sam u sljedeću skupinu!“ Oduševljenje, pa makar bilo i malo odglumljeno, dio je tog procesa. Djeca žele da se njihovi roditelji ponose njima.

A što ako se nakon svakog sata dobije tek kratki sažetak, ispričan djetetovim riječima, iz kojeg roditelji moraju sami iščitati kako stvari stoje? Što ako je djetetu bilo toliko teško da je proplakalo cijeli sat? Što ako je dijete palo i ozlijedilo se? Što ako je učiteljica ili učitelj bio strog prema vašem djetetu — zasluženo ili ne — a upravo taj zadnji podatak vam nedostaje pa nemate pojma zašto je vaše dijete tako tiho? Riječ je o normalnoj komunikaciji između roditelja, djece i učitelja ili koordinatora, komunikaciji koja postoji i koja mora postojati. Strahovi postoje kod djece jednako kao i kod roditelja. Oko toga se ne može i ne smije zaobilaziti.

Sa zaprepaštenjem sam sinoć pogledao snimku gradonačelnika Emmena, Erica van Oosterhouta. Reagirao je na uzbunu koja je nastala oko QR-koda na bazenima i roditelja koji iz raznih razloga ne mogu ili ne žele predočiti QR-kod. Njegov odgovor bio je hladan i poslovan. Nešto što, po mome mišljenju, u ovakvom slučaju ne priliči jednom „ocu grada“. Van Oosterhout je gotovo pet godina gradonačelnik Emmena. U intervjuu koji je dao pri stupanju na dužnost izrekao je nekoliko zanimljivih stvari: „Moja je strast obrazovanje. Time se bavim još od studentskih dana. Moj prvi posao bio je vezan uz djecu koja su zaostajala u obrazovanju. To je bilo u regiji Delfzijl. Jednake prilike za sve.“ Tako je Van Oosterhout izjavio u intervjuu za Emmer Courant od 14. ožujka 2017.

„Iz perspektive javnog zdravlja i dalje je razumno zadržati QR-kod i provjeravati ga na ulazu u bazen“, nastavio je Van Oosterhout u svome izlaganju. Po mome mišljenju, upravo je istraživanje TU Delft pokazalo da tu ipak postoje određene manjkavosti. Rado bih se osobno susreo s gradonačelnikom Van Oosterhoutom kako bih mu objasnio koliko je važan sat plivanja, kako je bitna prisutnost roditelja, kroz kakav proces roditelji i djeca moraju proći, koliki je sigurnosni aspekt, koliko je za djecu važan kontinuitet i osvajanje njihove prve diplome u životu. No sve bi to Van Oosterhout trebao znati i sam, kao otac koji je i sam stajao uz rub bazena.

Bilo da o tome govorimo nadugo ili nakratko, poanta ostaje ista: ljudi gube iz vida da više ne postoji nijedan pokazatelj da COVID-potvrda pruža sigurnost ljudima u tom prostoru. Ljudi se zaražavaju posvuda oko nas. I s dva cjepiva, pa čak i s buster-dozom. Na stranici gezondheidenwetenschap.be, u rubrici provjere činjenica, o tome stoji sljedeće: „Osobe koje su preboljele zarazu koronavirusom razvijaju protutijela protiv virusa i određeno su razdoblje imune. No ta protutijela postupno nestaju, zbog čega nova zaraza opet može dovesti do covida-19. Osim toga, protutijela ponekad slabije djeluju protiv novih varijanti koronavirusa. Isto vrijedi i za cijepljenje: nakon potpunog cijepljenja neko ste vrijeme zaštićeni od covida-19, ali nakon otprilike šest mjeseci zaraza vas ipak može ponovno razboljeti. Buster-doza, srećom, znatno produljuje to razdoblje. Cijepljenje ponekad slabije štiti protiv novih varijanti. Zbog svih tih razloga važno je i dalje primjenjivati higijenske mjere, poput pranja ruku, održavanja razmaka, nošenja maske gdje je to potrebno i prozračivanja prostorija.“

Sve u svemu, dakle, i sa cjepivom i bez njega, s buster-dozom ili s prethodnom zarazom, možete biti jednako pozitivni na testu kao i bilo tko drugi. Slične priče mogu se pronaći na NOS-u i u ostalim medijima. Radi sigurnosti to, dakle, ne moramo raditi. Neka se gradonačelnici poput Erica van Oosterhouta zauzmu za vlastite građane, a ne da slijede priču Ministarstva zdravstva (VWS). Neka se gradonačelnici zauzmu za djecu i njihove roditelje koji nemaju svoj glas, ali koji bi za šest mjeseci vrlo lako mogli završiti u vodi. Na više od 30 stupnjeva teško ćete zaustaviti djecu da uđu u vodu.

Ukratko, neka ne budu potrebne 300 sudskih tužbi da bi očevi i majke gradova učinili ono što je ispravno za svoje građane, a prema presudi suca: „Sudac privremenih mjera stoga zaključuje da je glavni cilj aktivnosti tijekom ‘sata plivanja’ upravo plivanje. Prema mišljenju suca privremenih mjera, to nije bavljenje sportom niti razonoda. Djeca idu na sat plivanja kako bi naučila plivati u interesu vlastite sigurnosti. Glavni je cilj stjecanje plivačke vještine, a ne sport. Sat plivanja dakle nije sport.“

Sudac ovdje vrlo jasno govori o aktivnosti sata plivanja. Koliko god se Udruga Sport en Gemeente, Ministarstvo zdravstva (VWS) i eventualno uključeni NCTV oko toga bunili. Sučev opis ovdje se odnosi na tu aktivnost u najširem smislu, a ne samo na bazen u Hilversumu.