Može li plivačka industrija u sadašnjem obliku uopće opstati 2022. godine?

Koronakriza je u mnogim branšama ostavila duboke ožiljke. Ono što je nekad bilo „uobičajeno“ više uopće nije tako uobičajeno. Stara, provjerena osnova bila je zatečena teškim posljedicama koje su se odrazile na poslovanje čitave branše. Pokazalo se da donesene odluke nisu bile ispravne, a ciljna skupina za koju su se te organizacije trebale zauzeti osjeća se „djelomično“ prepuštenom sudbini. Uzmimo primjer ugostiteljstva i njihove krovne organizacije Koninklijke Horeca Nederland. Riječ je o instituciji koja bi trebala zastupati širok raspon ugostitelja. Na kraju se pokazalo da ni nakon brojnih pregovora rezultat nije bio dovoljan da se ugostiteljstvo otvori. I to u trenutku kada su u svim okolnim zemljama ugostiteljski objekti radili.

Pogledajmo sada plivačku industriju. Institucija koja već desetljećima funkcionira na potpuno isti način. Imate ministarstvo, ispod njega tijelo koje dodjeljuje subvencije za općinske nekretnine, a oba su važna i za subvencije branšnim organizacijama. Interesi velikog novca su ogromni. Zbog toga stvarni interesi padaju u zaborav. Plivačka industrija trebala bi biti tu za cijeli svijet bazena. Ipak, tijekom cijele pandemije pokazalo se da se nisu zauzimali za sve. Jedan velik, zaboravljen i iznimno važan segment bile su, među ostalim, plivačke poduke. Držati bazen otvorenim samo za plivačke poduke naime košta novca. Dakle, ako razmišljate o novčaniku, onda bazene trebate držati zatvorenima — tu na scenu stupa veliki novac. Još nešto. Zašto je „branša“ tek tako pristala na CTB? CTB-u kao ponosu Ministarstva zdravstva (VWS), koje usput brine i za subvencije udruženim branšnim organizacijama, ne proturječite tek tako. Ne idete svog vlastitog davatelja subvencija gladiti niz dlaku ako su vam pritom ugrožena subvencijska sredstva.

Ukratko rečeno, institucija „udruženih organizacija plivačke industrije“ već se godinama vrti oko novca i moći. Loš savjetnik kada je riječ o stvarnom korisniku. Da su se „branšne organizacije“ zaista zauzele za svoje korisnike, nikada ne bi izmaklo kontroli u ovolikoj mjeri. Mislim tu na zatvaranja i na CTB za bazene te za roditelje djece koja pohađaju plivačke poduke. Kako je uopće moglo doći dotle da se sport, a prije svega sigurnost, koriste kao igračka Ministarstva zdravstva radi promicanja cijepljenja? Sud je presudio da se aktivnost plivačke poduke može svrstati kao obrazovna aktivnost. Time bi plivačke poduke bile oslobođene CTB-a. Udružene organizacije mogle su to dobro iskoristiti i uistinu učiniti nešto za svu djecu na plivačkim podukama. Ali ne — pružio se otpor, jer ipak ne možete otvoreno okrenuti leđa Ministarstvu zdravstva. Branša zbog koje se, po mojem mišljenju, možete strašno posramiti.

Sada, kada gledam unatrag na dvije godine borbe protiv vlasti koja kao da ima povez na očima kad je riječ o posljedičnoj šteti, jaz je postao samo još veći. Subvencije su za strane koje su surađivale proširene, radi se stoički dalje, a nusšteta poput isključivanja tisuća djece zbog CTB-a uzima se zdravo za gotovo. Ove „udružene strane“ više ne pripadaju ovom vremenu. U branšu treba zabosti ašov, a komercijalne strane koje provode plivačke poduke, s ciljem da uistinu doprinesu sigurnosti plivanja, trebaju snažan glas nasuprot staroj gardi. Nemojmo više dopustiti da sigurnost plivanja i budućnost plivačke obuke dolaze samo iz prašnjava ureda. Neka politika započne razgovor o reorganizaciji i budućnosti sigurnosti plivanja sa stranama koje su uistinu okrenute budućnosti.