Razlika između javnog i privatnog sektora kada je riječ o plaćama

Ovo je reakcija na kolumnu koju je napisala Ingrid Koppelman (direktorica sektora Sporta i Kretanja u FNV-u) na portalu Zwembadbranche 12. 7. 2022.

Poveznica: https://www.zwembadbranche.nl/familiegevoel-en-scheefgroei-de-spagaat-van-de-zwembadmedewerker/

Plivačka je industrija podijeljena. Ne rame uz rame, nego s malom Švicarskom između njih. Razlika je u tome je li nešto javno ili privatno. Pod javnim mislimo na partnere plivačke industrije koji kotiraju na burzi i koji upravljaju gradskim bazenima. Pod privatnim partnerima podrazumijevamo vlasnike plivačkih škola i one koji imaju vlastiti bazen. Velika razlika između to dvoje jest subvencija, a nakon korone i takozvana SPUK IJZ regulativa (Specifična naknada za klizališta i bazene).

Već duže vrijeme unutar branše vlada previranje kada je riječ o viziji budućnosti. Javni sektor zajedno s politikom teži jedinstvu s jednom diplomom, jednim timom i, prije svega, sjajem i raskoši pod okriljem politike u Haagu. Privatni sektor, s druge strane, još uvijek liže rane iz razdoblja korone, kada su deseci tisuća eura otišli u dim, mirovine su načete, a na stolu je bio gotovo doslovno suh kruh kako bi se uopće mogla održavati nastava.

Privatni sektor onaj je koji prima najteže udarce. Korona, energija, manjak osoblja i rastući troškovi rada. Ovdje nema nikakvog fonda koji bi se mogao otvoriti kako bi se pokrila šteta i manjak, pa će se to gdje god je moguće preračunati jedan na jedan na kupca — roditelje djece. Oni plaćaju iznos za plivački tečaj u koji je sve uračunato: najam bazena, plin, voda i struja, osoblje, administracija itd. Ti su iznosi znatno viši od onih u javnim bazenima, koji dobivaju dopunu putem raznih subvencija i koji su štetu od korone i lockdowna mogli smanjiti zahvaljujući SPUK IJZ regulativi.

Čini se da FNV ovome dodaje još i svoje. U blogu Ingrid Koppelman, prve žene sektora sporta u FNV-u, ocrtava se slika u kojoj se vrijedni vlasnik plivačke škole ili bazena bez subvencije previše olako izvlači, ne pokazuje uvažavanje prema svojem osoblju i k tome se prema osoblju odnosi omalovažavajuće jer ne slijedi povećanje minimalne plaće koje se provodi u javnom dijelu plivačke industrije.

Vlasnik plivačke škole ili komercijalnog bazena odabrao je svoju struku iz strasti prema poslu i iz želje da svijet učini malo boljim time što svoju stručnost i kvalitete nudi djeci i odraslima. Odluka koja je često izrasla iz razlike u viziji u odnosu na njihovo prijašnje radno mjesto ili iz motivacije da stvari treba raditi bolje. Osim toga, određivanje minimalne plaće jest i ostaje stvar države, a ne diktira ga tržište.

Lako je pričati kada ste zaposleni kod velikog operatera ili grada i kada su spremni subvencijski fondovi da podupru eventualne manjkove i rast. Ako subvencija zbog nepredviđenih okolnosti ne bude dostatna, jednostavno se može zatražiti dodatna subvencija. Zbog toga je stav koji FNV zauzima apsurdan. On glasi: „Naš je stav jasan: prvo proračunom obuhvatite osoblje. Dobro i sposobno osoblje od velike je vrijednosti za bazen i za plivačku industriju. Ljudi koji za vas zarađuju novac nisu stavka za zatvaranje bilance, oni su srce koje kuca u vašoj tvrtki.“ No naravno da svaki komercijalni vlasnik zna koliko je važno dobro osoblje i itekako mu želi iskazati uvažavanje. Samo što su oni vezani uz krajnjeg korisnika, a to su roditelji koji plivački tečaj moraju platiti.

Da dam malo uvida u to kako stvari stoje s plaćama, evo primjera iz prakse. Jedna plivačka škola trenutačno primjenjuje plaće u skladu s kolektivnim ugovorom za bazene (CAO-zwembaden) iz 2021. Tu je već ugrađeno povećanje jer minimalna plaća zapravo daje premalo priznanja. Ako pogledamo zahtjev FNV-a da se minimalne plaće podignu na 14 eura, ukupna masa plaća porast će za 30 do 40 %. Uz to dolazi kolektivni ugovor za bazene koji promiče FNV, a prema kojem se obvezno mora sudjelovati u mirovinskom fondu koji traži vrlo visok postotak. Dodajte tome još 15 % na cjelokupnu masu plaća. Sve se to mora nekako platiti, pa će se prevaliti na roditelje. Za to je u prosjeku potrebno povećanje cijene plivačkih tečajeva od 10 do 15 %. Nakon eksplozivnog rasta troškova energije mnogi su bazeni i plivačke škole već poskupjeli i do 10 %. Ukratko, to bi značilo da bi plivačka diploma kod komercijalnih pružatelja poskupjela za 25 %.

Ono što se FNV-u može zamjeriti jest prije svega huškanje. Prvo naćulite uši i poslušajte komercijalne plivačke škole prije nego što donosite zaključke koji uopće ne mogu biti utemeljeni na istini. Subjektivne pretpostavke koje se iznose samo unose nemir u branšu koja ionako gori. Uđite u razgovor i stavite se i u položaj „protivničke strane“.

Neovisno o činjenici da osoblje mora biti dobro plaćeno, među ostalim zbog svoje visoke odgovornosti da djecu nauče plivati, to ne smije ići na štetu onih o kojima se zapravo radi. Djece čiji roditelji uskoro više neće moći platiti plivačke tečajeve.