Više mjesta za kupanje ne čini nas automatski sigurnijima
Poziv na više mjesta za rashlađivanje razumljiv je za vrućih dana. No svijest i vještina plivanja teže su od betona — inače kantom praznimo ono što slavina neprestano puni.
Svakoga vrućeg dana čuje se poziv na više mjesta za kupanje. Razumljivo, ali time se problem zamjenjuje s rješenjem: kočnica je u vještini plivanja i svijesti, a ne u broju mjesta.
Svakoga vrućeg dana isti se poziv čuje sve glasnije: dajte nam više mjesta za plivanje, više osvježenja. Razumljivo — ljudi za vrelih dana traže vodu, a ondje gdje nešto pođe po zlu želimo brzo reagirati. No nakon trideset godina uz vodu brine me refleks koji stoji iza toga. Prijeti nam opasnost da pravi problem pomiješamo s rješenjem.
Kao što sam već pisao: voda se nije promijenila, mi jesmo. A bit nije u broju mjesta na kojima se smije plivati, nego u tome što ljudi znaju i čega su svjesni kad ulaze u vodu. Svijest i vještina plivanja teže su od betona — a za to postoje tri razloga.
Krpamo rupe dok voda i dalje curi
Novo mjesto za kupanje nije sigurnosna mjera ako ljudi koji tamo dolaze ne znaju dobro plivati ili ne procjenjuju opasnost. Tada svako dodatno mjesto zapravo povećava izloženost. Prvo temelj — vještina plivanja, osjećaj za hladnu i duboku vodu — pa tek onda mjesto.
Svijest je skalabilna, beton nije
Svaka zemlja ima nebrojene kanale, jarke, jezerca, rijeke i jezera. Nemoguće je posvuda izgraditi sigurno, uređeno mjesto za kupanje — a upravo se kod te neregulirane vode najčešće događaju nesreće. Svijest je pak skalabilna: ono što ljudi nauče, nose sa sobom na svaku obalu, pa i tamo gdje ništa nije uređeno i nitko ne nadzire.
To premješta odgovornost
Što više problem rješavamo mjestima i sadržajima, to je lakše pomisliti da je sigurnost nešto što je "riješeno". No voda ne pregovara i ne gleda je li mjesto uredno uređeno. Vlastita odgovornost — znati plivati, ostati trijezan, držati svoje dijete — ostaje prva linija obrane.
Ondje gdje nešto pođe po zlu, problem rijetko leži u nedostatku mjesta za kupanje; leži u vještini i svijesti. U Nizozemskoj, gdje radim, to je sada itekako aktualno: obuka plivanja je pod pritiskom i ne nauči više svako dijete samo od sebe dobro plivati. Nizozemska u tome nije usamljena — diljem Europe nalaze se slični primjeri, od opadanja obuke plivanja do djece koja odrastaju bez iskustva plivanja, iako se slika snažno razlikuje od zemlje do zemlje. Tu je kočnica, a ne u broju mjesta. Nijedno novo rekreacijsko jezero neće učiniti sigurnijim dijete koje ne zna plivati.
Shvatite me dobro: nisam protiv dobrih mjesta za kupanje — naprotiv, lijepa i sigurna mjesta za plivanje su vrijedna. No to je drugi korak, a ne prvi. Ako obrnemo redoslijed — prvo infrastruktura, tek onda čovjek — tada gradimo zemlju punu sadržaja koji ne dotiču pravi problem.
Usmjerimo stoga energiju tamo gdje najviše donosi: naučiti plivati, naučiti procjenjivati opasnost i osvijestiti da otvorena voda nikada nije sama po sebi sigurna. Uložite prvo u ljude, pa tek onda u mjesta. To nije popularna poruka za vrelog dana — ali jest poruka koja spašava živote.
Vlasnik škole plivanja · predsjednik NSWZ-a · osnivač De WaterExpert i WaterZeker · trideset godina poduke plivanja, četrnaest ljeta kao spasilac.